U jednoj ugodnoj i udobnoj stambenoj četvrti Grosuplja pojavio se jednog ljeta prije dvije godine, i to gotovo preko noći, neobičan objekt. Drveni kubus koji raste iz prvog kata jednoobiteljske kuće i na prvi pogled lebdi iznad vrta prolaznike je još najviše podsjećao na saunu. Pa i danas malo tko zna da se iza drvenih stijena skriva prostrana spavaonica, te da je kubus zapravo prigradnja koja se, prije svega, svojom pojavnošću razlikuje od stereotipnih prizemnih prigradnji što stihijski rastu uz mnoge stambene kuće. Slovenija je, naime, preplavljena varijacijama jednoobiteljske kuće koje se temelje na konvencionalnom i preživjelom konceptu krute diobe stambenih jedinica, koji ne omogućava veću fleksibilnost i teško se prilagođuje promjenama u strukturi obitelji i radnih mjesta. Nedostatak prostora se u većini slučajeva rješava samogradnjom, a strast prema dogradnjama se kod Slovenaca većinom manifestira u lošim, banalnim, prizemnim objektima.
Arhitektura custom made
Arhitekti Petra Čeferin i Tadej Glažar su zadatak – peteročlana obitelj je što prije trebala novu roditeljsku spavaonicu – rješavali u duhu mantre Buckminstera Fullera “Više sa manje”. Budući da je standardizacija ključ brzine i ekonomičnosti, oni su za prigradnju odabrali montažni sistem tvrtke “Riko hiše”. On se pokazao kao izvrsna alternativa tradicionalnoj gradnji – obitelj koja je otišla na jednomjesečni odmor ostavila je netaknutu staru kuću, a vratila se u dom s novom spavaonicom bez ikakvih tragova građevnog zahvata. Arhitekti nisu izabrali potpuno određenu prefabrikaciju koja ponavlja jedinice stambenih modela stroge masovne proizvodnje, već “taktičnu” prefabrikaciju koja se konstrukcijom, izborom materijala, detaljima i instalacijama prilagođava konkretnoj lokaciji i željama naručitelja. Oblikovanje takve custom made arhitekture slično je principima industrijskog produkt dizajna, kao npr. u automobilskoj industriji ili proizvodnji produkata kao što su Swatch satovi, što omogućava konačni proizvod koji odgovara željama pojedinca.”Taktična” prefabrikacija, dakle, ne nudi gotova arhitektonska rješenja, već omogućava djelomično otvoreno projektiranje, stilizaciju, pa čak i promjene detalja. Prigradnja je tako, unatoč standardizaciji, unikatna. Montažna drvena kocka koja je u cijelosti bila izrađena u tvornici i kranom podignuta preko stare kuće naslonjena je na prijašnji balkon i pričvršćena novom čeličnom konstrukcijom koja koristi potencijal postojeće, u ovom slučaju podrumske temelje. No, unatoč jasnim vezama sa starom kućom prigradnja funkcionira kao neovisna cjelina.
Od iznenađujućeg do super normalnog
Montažni kubus u svome okolišu igra ulogu stranca. No, on nije parazit, ne živi na štetu postojećeg objekta ili čak šire okoline. Odnos između nove prigradnje i okoline je samo na prvi pogled kontradiktoran. Nova prostrana spavaonica, postojeća kuća i borova šuma prema kojoj je prigradnja orijentirana žive u harmoničnoj simbiozi. Prigradnja ne nudi samo dodatni prostor za spavanje već je i stimulator novih aktivnosti oko kuće. Na razinu prvog kata podignuti kubus očuvao je cjelovitu vrtnu površinu, a ispod sebe stvorio intimnu natkritu terasu; njegovi vitki i sjajni metalni stupovi značajni su akteri dječjih igara. Kvaliteta prigradnje koja ne nudi ambiciozne prostorne manevre, a za uljepšavanje svog vanjskog lika ne rabi kozmetičke dodatke, pokazuje se prije svega u korištenju. Svojom pojavnošću odgovara pojmu super normal, koji su dizajneri Jasper Morrison i Naoko Fukasawa formulirali kao manifest za izložbu produkata industrijskog dizajna. Super normal produkte karakterizira osobita trajna kvaliteta (danas sve rjeđa u svijetu arhitekture i dizajna), koja nije ograničena na vizualnu pojavnost, već osigurava upotrebljivost objekta. Kocept super normal je, unatoč tome što prije odgovara anonimnim nego autorskim produktima, primjenjiv i u arhitekturi. Super normal arhitekturu moguće je oblikovati s određenim estetskim ciljem, no njene autore ipak više zanimaju odnosi između arhitekture i korisnika nego vizualni aspekt i vlastiti izraz. Super normal objekti su tako obični da su gotovo nevidljivi, a istodobno tako posebni u svojoj skladnosti da pobuđuju pozornost. Prigradnja u Grosuplju nesumnjivo pobuđuje slične osjećaje (Naoto Fukasawa tvrdi da super normal, proizvode ne otkrivamo samo vidom već i drugim osjetilima), no unatoč svojoj “običnosti” nudi i teatralni doživljaj – rascijepljeni stup na svom vanjskom uglu. Arhitekti koji su željeli vitku potpornu konstrukciju rado su prihvatili elegantno inženjersko rješenje. Plešući stup tako je jedini elemenat koji je lagano uzdrmao super normal kategoriju.